Razgovarali u Zagrebu 18. listopada 2012.
Za Karima Rashida se može reći da je među nekolicinom globalnih pojava iz svijeta dizajna i umjetnosti koje su između svoje osobnosti, svoga lika i svoga djela postavile znak jednakosti. Koristeći najprogresivnije strategije popularnih umjetnosti i kultura te medijskih zakonitosti, prvenstveno masovnost, dostupnost i dopadljivost, i kombinirajući ih s modernističkom tradicijom upotrebe novih tehnologija i materijala, Rashid je ostvario respektabilan dizajnerski opus kojeg razumiju i upotrebljavaju svi, kako elite tako i široke mase. Upravo zbog toga dizajnerska su mu djela kontroverzna, predmetom su osporavanja, nerijetko i negiranja, ali i neskrivenog obožavanja i velikih pohvala. Rashida poznamo i kao strastvenog govornika, promicatelja važne uloge dizajna u suvremenom svijetu, dizajna koji se, prema njegovim riječima, temelji na vještini oblikovanja ljepote i njenoj učinkovitosti.
ORIS: Počet ću in medias res: s obzirom na vašu dizajnersku praksu, što znači biti originalan u današnjem svijetu? Je li još uvijek moguće zadovoljiti zahtjeve proizvođača za stvaranjem nečeg novog?
Rashid: Da, naravno, uvijek ćemo biti u mogućnosti stvoriti nešto originalno, jer naša kultura evoluira i ljudska bića evoluiraju. Neprestano nastaju nove potrebe i nove želje i uvijek postoji mogućnost stvaranja originalnog djela. Mnogo je teorija i mnogi smatraju da smo došli do točke u kojoj se ne može stvoriti ništa novo, no to nije istina. Ako pogledate posljednjih dvadeset godina, možemo otkriti kako vizualno doba potpuno preoblikuje cijeli naš globalni krajolik, cijeli svijet. Prije dva tjedna u mom uredu organizirali smo radionicu za petnaestero djelatnika s novim tipom softvera. Radionice su trajale tjedan dana po četiri sata dnevno, a bavili smo se novim softverom koji je kompleksan i nevjerojatan. U određenom smislu on će revolucionirati naš izgrađeni okoliš. Postoji grupa arhitekata koji su već radili s njim i shvatili kako on nudi beskonačne mogućnosti. Svijet u kojem sada živimo je kartezijanski svijet. Osmišljen je u dvije dimenzije. Možete ga vidjeti s trokutom i četverokutom i dizajnirati odjeljak, visinu, zar ne? Međutim, s obzirom da danas možemo projektirati u 3D, zamislite svijet koji ćemo stvoriti!
ORIS: Nakon ovog vašeg objašnjenja podsjetit ću vas da ste prije nekoliko godina u jednom intervjuu izjavili da biste željeli dizajnirati robota. Kakav bi to robot bio?
Rashid: Zapravo bih radije dizajnirao ljudsko biće nego robota. To bi bila neka vrsta replikanta. Volio bih imati priliku za to. Trenutačno na tom projektu radi mnogo ljudi. Mislim da je problem u tome što ljudi koji rade na tome dolaze iz tehnološkog, a ne iz estetskog okruženja. Ne znam što će se dogoditi s fizičkim bićem u tom projektu. Vjerojatno će se, nažalost, izgledom pokušati oponašati ljudsko biće, ali prirodna je činjenica da mi nismo dobro dizajnirani. Mnogo je pogrešaka u nama i na nama.
ORIS: Što je naša najveća greška u smislu dizajna?
Rashid: Mislim da je jedna od grešaka to da je potrebno devet mjeseci da bismo se rodili; ne postoji niti jedna životinja kojoj je potrebno toliko vremena za rađanje. To je zapravo apsurd. Kada se dijete rodi, ne može opstati samo za sebe, a kod većine životinjskih vrsta mladunče je spremno za opstanak. Ljudsko biće je potpuno ovisno o svojoj majci ili ocu. To je, na neki način, loše organizirano. Nema sumnje da je tako. I genetski smo slabo dizajnirani zbog naših gena. Rak i svi toksini koji su prisutni u svijetu lako napadaju naše gene jer genetski nismo dobro osmišljeni. I tako možete nabrajati unedogled. Primjerice, dlake – trebamo li ih zaista? Trebali bismo oblikovati ljudsko biće bez dlaka jer nam one više ne trebaju. Dlake u osnovi postoje na nekoliko mjesta na našem tijelu, a to je smiješno. Čak je i apsurdno da trošimo tolike milijarde dolara na istraživanja pokušavajući postići da nam kosa ponovno naraste na glavi. Po mom mišljenju čovjek je loše dizajniran. Ovaj svijet funkcionira na arhetipovima pa pretpostavljam kakvo će ljudsko biće napraviti. To se već sada događa u animaciji. Napravit će ženu i tako će cijela stvar biti pomicanje granica seksualnosti. No to ne bi trebao biti primarni cilj.
ORIS: Govoreći o seksualnosti, možda biste trebali reći nešto o erotici koja je toliko prisutna u vašem radu, u svim oblicima koji su na neki način tako ljudski i erotični, okrugli.
Rashid: Kada pomislim na vrijeme kad sam bio tinejdžer, sjetim se kako sam volio knjigu Bruna Munarija s tristo ili četiristo fotografija prostitutki. Uvijek sam pomalo bio naklonjen toj vrsti subverzivnog svijeta, ali sam odrastao uz ‘britansku majku’, pa sam na neki način bio pod pritiskom.
ORIS: Svom dizajnu pristupili ste na način seksualnosti, no ne samo seksualnosti kao ljudske razmjene emocija, fizičkih emocija, nego i erotike. Mislim da zapravo radite s istinskim osjećajem pa iščekujete da će ga ljudi prepoznati i pridružiti mu se.
Rashid: Da, da. To zaista mislim. Stvar je u tome da sam uvijek razmišljao o ljudskom biću... Sviđa mi se što je dizajn kao vrsta kulture pročistio perverznost svije-ta i organizirao ga. No s organiziranjem svijeta postali smo jako reduktivni u smislu minimalističke ideje. To bi se moglo nazvati dizajnom. Vidimo stvari kao relativno minimalističke. Puno ljudi misli da je to ono što dizajn jest. Ovdje smo, nismo simetrični i potpuno smo amorfni, potpuno organski i još smo prisiljeni biti u ovakvom kartezijanskom svijetu. Svaki puta kada dizajniram, poput stola Zero iza vas, pri svemu što radim, uvijek razmišljam kako će moje tijelo dotaknuti taj predmet ili kako mogu napraviti nešto, čak i kantu za smeće. Prije puno godina radio sam plastične kante. Ideja o obliku kante je stvarno dolazila kao produžetak nas kao ljudskih bića, no naravno, puno je drugih funkcija koje su uključene. No zašto moj svijet ne bi mogao biti mekši, ležerniji i ugodniji?
ORIS: I manje opasan.
Rashid: Da, to je nevjerojatno. Radim puno hotela, zgrada i javnih prostora diljem svijeta i shvatio sam koliko je to teško. Nastojim stvarati velika iskustva, ali moj fokus nije na stylingu ili estetici hotelske sobe. Fokus je na prekrasnom iskustvu i nevjerojatno je kako je to teško i koliko ima filtera.
ORIS: Možete li definirati prelazak granice svijeta kojeg poznajemo? Je li to je neka vrsta istraživanja novog i onog poznatog?
Rashid: Uistinu ne stvaram u odnosu na riječ funkcija. To je pogrešno, jer kada se uključite, uključujete se na mnogo, mnogo razina – na pravoj emocionalnoj razini, pravoj logičnoj razini, i tako dalje. Ako počnete koristiti te kriterije, oblikovat ćete nešto novo. Neizbježno ćete učiniti nešto novo, a to će biti originalno.
ORIS: Nadovezujući se na svoju raniju primjedbu o ovoj vrsti revolucioniranja kartezijanskog svijeta, biste li rekli da će se sam pojam dizajna kakvog smo poznavali dramatično promijeniti? Kako vidite ovu promjenu?
Rashid: To je veliko pitanje. Danas se većina svijeta, primjerice dizajnerska oligarhija, temelji na radu iz 1906. i na Bauhausu. Zapravo, Bauhaus je iskoristio stroj do krajnjih granica do kojih može ići, a stroj je imao ograničenja. Danas strojevi nemaju ograničenja. To je svojevrsna suprotnost. Ako imate kreativni um i imate stroj, možete učiniti bilo što s njim. Pa ipak, nekako smo još uvijek ograničeni ovom vrstom modernizma u obrazovanju.
ORIS: Spomenuli ste stroj kao simbol za umjetnu proizvodnju, a suprotnost tome je ručni rad. Kako biste definirali taj odnos danas?
Rashid: Mislim da znate da za ručni rad nema mjesta u dizajnu, više ne postoji. Ta vrsta je nestala. Ono što danas nazivamo zanatom je praksa da netko radi nešto rukom. Gubimo zanat. Postao je hobi za srednju klasu. Ako pogledate mjesta kao što je Murano, shvatit ćete da se zatvara jedna tvornica za drugom jer nema ekonomičnosti u ručnoj reprodukciji, zar ne? Svijet umjetnosti je zanimljiv. Skriva se iza ideje izrade. Ne skriva, već štiti pojam ručne izrade. Kad Tom Sachs izradi papirnati zrakoplov ili slično, kaže se: ‘Oh, on je to napravio rukom!’ Svijet umjetnosti perpetuira ideju da se umjetnost uvijek mora stvoriti ručno. Kad umjetnici koriste stroj, ali ne na način Jeffa Koonsa i Richarda Serre, nego općenito, kada umjetnik mora koristiti stroj, tu postoji strah, jer stroj može napraviti serijsku proizvodnju. Nema više originala. Baudrillard je govorio o tome prije mnogo, mnogo godina. Zadnjih dvanaest godina sam imao izložbe u svijetu umjetnosti, kao što je moja trenutna izložba u New Yorku koja koristi fantastičnu tehnologiju, jer sam oduvijek bio opsjednut tehnologijom. Svaki put kada imam izložbu, pronalazim novu tehnologiju za izložbu. Članci koji govore o mom radu i izložbama kritiziraju me da sam opsjednut tehnologijom pri svemu što radim. Nitko u stvari ne gleda sadržaj rada jer je nova tehnologija. To je prilika da učinite nešto originalno. Svaki put kada stvaram svoju umjetnost, nastojim da se ona može reproducirati. Sam mogu uništiti nacrt i reći da ova originalna skica postoji samo jedanput. Na svakom umjetničkom sajmu na svijetu na koji odlazim, a bio sam na mnogima, još uvijek ima slikarstva i ručne izrade i iskreno, moje pravo mišljenje o tome jest da je to bilo lijepo u nekom vremenu, ali sada, u 21. stoljeću, s tim je gotovo.
ORIS: U Londonu postoji Muzej dizajna. Zašto razdvajamo umjetnost i dizajn?
Rashid: Moramo ih odvojiti. Dizajn je za širu publiku, to je stvarnost. Dizajn je reprodukcija.
ORIS: Danas umjetnost želi imati širu javnost, veći utjecaj, imati društveni angažman, ne biti samo elitna...
Rashid: Nazvao sam dizajn demokratskom umjetnošću jer mogu učiniti nešto doista lijepo, ali mogu učiniti milijune toga, a to nije umjetnost. Dakle, dizajn i umjetnost su dvije različite stvari. Dizajn ima socijalni program. Surađujemo s tvrtkama kako bismo napravili nešto za nekoga da bi imao bolji život. Umjetnost je druga priča. Ne kažem da umjetnost i dizajn ne mogu imati poruku ili da ne mogu uspostaviti dijalog ili informirati o nekom problemu. No stvarnost je da dizajn proizvodi repetitivne proizvode koji su dostupni široj publici. Možete zagovarati uporabu. Umjetnost nije uporabna, doslovno fizički uporabna, a vaša mala šalica za espresso jest. To je vrlo velika razlika između umjetnosti i dizajna. U nekom intervjuu sam govorio o tome da vidim svoj život kao njihalo između objekata podijeljenih na umjetnost i uporabnost. Ako bi u našem svijetu postojali samo inženjeri, to bi bio prilično bezosjećajan svijet, zar ne? Dizajn je na neki način negdje u sredini njihala. Ako njihalo zaljuljate neko vrijeme previše prema umjetnosti, a drugi put prema dizajnu, rezultat nije dobar. Na neki način je čudno područje ono u kojem postoji suradnja i gdje se razvija nešto što se može ekonomično proizvesti koristeći prave alate, pomoću pravih materijala i distribucije. Vaše naočale su dizajnirane, one nisu umjetnost. To je samo moja definicija.
ORIS: Naravno. Želio bih vidjeti veću isprepletenost umjetnosti i dizajna jer mi se to jako sviđa.
Rashid: Baš sam razgledao izložbu u Muzeju dizajna u Tel Avivu na kojoj je bilo mnogo umjetničkog namještaja. On postaje izuzetno skup i stvar ega te je uklonjen iz svakodnevnog života. Tako je daleko da više ne postoji isprepletenost, nego je to umjetnost. Sjetite se umjetnika Felixa Gonzaleza Torresa. On je radio nešto što je nazivao demokratskom umjetnošću. Dizajnirao je plakate i kada biste došli na njegovu izložbu, svatko bi uzeo po jedan. Godinama je izlagao u New Yorku. Provodio je ideju demokratske, slobodne umjetnosti i svaki put kad je imao izložbu u nekoj galeriji, svi bi uzeli po plakat. To je bilo nevjerojatno. Sviđalo mi se to jer se radilo o razini na kojoj se umjetnost stvarno želi dovesti na razinu dizajna.
ORIS: Možete li se malo vratiti u povijest.
Rashid: Ne znam ništa o povijesti.
ORIS: Ne, ovo nije povijesna rasprava. Ne radi se o povijesnom diskursu. Studirali ste na postdiplomskom studiju u Italiji?
Rashid: Da.
ORIS: Rekao bih da postoji puno veza između, primjerice, filozofije dizajna u vašoj dizajnerskoj praksi i ideja ili koncepata s filozofijom talijanskog dizajna s kraja sedamdesetih i početkom osamdesetih. Slažete se? Koje su pouke iz Italije iz toga vremena?
Rashid: Mislim da je to bio vrhunac toga vremena. Mislim da je to bio vrlo radikalan rad. To je stvarno bilo propitivanje statusa quo. Svaki predmet, sve što su učinili bilo je kao da kažu – ‘Zašto bi stolica morala biti ovakva?’ – a to je zapravo proizašlo iz šezdesetih s NLO i svim tim. Oni su promatrali svijet kroz vizuru grada i propitivali zašto zgrade trebaju biti takve, zašto ponovno ne ispitamo sve što je dobro ili loše. Mi to moramo preispitati. Zato mislim da je u tom trenutku nastupio kraj modernizma, a ono što je nedostajalo je na neki način slikarska pozicija, a što su Talijani tada napravili. Talijani imaju slikarski ustroj, on je u njihovoj krvi tako da mislim da su smatrali kako je modernizam previše sterilan za njih – jer modernizam se promicao iz Njemačke i iz Amerike. Talijani su željeli imati ukras ili ornamentaciju i teksturu i boju i druge stvari koje sam vjerojatno pokupio od njih.
ORIS: U isto vrijeme modernizam je forma, možda čak i samo kao filozofija, i bio je vrlo prihvaćen u Italiji tijekom Mussolinijeva režima, dvadesetih i tridesetih godina, gotovo kao državna umjetnost.
Rashid: Bio je prilično globalno prihvaćen.
ORIS: Želite li reći da postoji neka vrsta ideološkog, političkog pitanja unutar tog odnosa desno-lijevo?
Rashid: Da, sigurno.
ORIS: Budući da je većina ljudi iz ranih osamdesetih bila više lijevo orijentirana tijekom razdoblja Memphisa i Alchemije…
Rashid: Da, točno.
ORIS: Postoji li danas u dizajnu politika?
Rashid: Vjerojatno da, vjerojatno postoji. Vjerojatno se radi o činjenici da se svijet demokratizirao. Budući da možete ići bilo kamo, a svijet ima šest milijardi ljudi, gotovo da možete pronaći isti trg ili isti sat ili isti auto ili iste stolice – to je globalno selo o kojem je govorio Marshall McLuhan, zar ne? Predavao mi je na prvoj godini na sveučilištu u Kanadi i ono što je predvidio postoji upravo sada. U stvari, mislim da je to ono s čim se borimo u ovom trenutku, a mislim da od toga bježimo kroz slikovni svijet. Zbog toga ne postoji globalno selo, sve je potpuno individualizirano, postoji sloboda, demokracija, pravo glasa, aktivnosti osnaživanja. I to na neki način ima smisla. Osamdesetih godina, primjerice, nisam dizajnirao za međunarodni tim jer su svi bili Talijani: vlasnik je bio Talijan, inženjeri su bili Talijani i svi su bili Talijani i lampa je bila napravljena na njihov način. Kada danas radim lampu, a ja sam Egipćanin-Englez, Kanađanin i Amerikanac, i radim u timu gdje je inženjer Nizozemac, dijelovi su iz Tajvana i Kine i Italije, a montaža se radi u Francuskoj. To je globalizam. Koja su danas imena u talijanskom dizajnu od kada je Philippe Starck ušao u svijet dizajna? On radi za svaku talijansku tvrtku, a ja radim za tisuću talijanskih tvrtki. Gdje su Talijani u svemu tome? No, to su talijanske tvrtke, a razlog zbog kojeg se tako radi u talijanskim tvrtkama je, čini mi se, da su jedini narod u svijetu koji se brine za pomicanje granice u uređenju doma ili kako god ga zvali.
ORIS: S druge strane, razgovarao sam sa Sandrom Gregoryjem, sjećate se njega? Bio je jedan od osnivača Alchemije?
Rashid: Naravno.
ORIS: Upozorio me je na činjenicu s kojom nisam bio upoznat. Rekao je da u Italiji trenutno postoje inozemna ulaganja u obrazovanje, posebno u obrazovanje dizajna. Velik dio američkog kapitala dograđuje postojeće škole dizajna povećavajući ih deset puta. On smatra da je danas u Italiji to veliki trend.
Rashid: Godine 1984., kada sam otišao na postdiplomski studij, u Italiji nije bilo studija dizajna, nego samo studij arhitekture. Dizajn u obrazovanju nije postojao. Nije li to nevjerojatno? U stvari su svi arhitekti, Gianfranco Ferré, Romeo Gigli, Armani, studirali arhitekturu. Bilo da je u pitanju aparat za kavu ili stolica ili haljina, to su sve radili arhitekti jer nije bilo škole dizajna. To je nevjerojatno.
ORIS: Da. Dizajn se podučavao uglavnom na veleučilištima, kao na onome u Milanu, kao neka vrsta proširenja kurikuluma dizajna.
Rashid: Da. Nastavu ste mogli pohađati pet godina i nikada ne uzeti olovku u ruku. Mogli ste samo čitati knjige i pisati i jednako tako dobiti diplomu iz arhitekture, sve od teorije do izrade odjeće. To je prilično nevjerojatno.
ORIS: Kako ste preživjeli?
Rashid: Otišao sam u prvu školu dizajna. Bio je to jednogodišnji program. Škola još nije bila sagrađena. Studiralo se otprilike sat dnevno. Kad pogledam unatrag, volio bih da je bilo strože i postupno obrazovanje.
ORIS: Možda biste nam mogli reći nešto o svojim arhitektonskim projektima jer sada dosta radite na njima.
Rashid: Iz razloga što sam stvorio ime kao demokratski dizajner, odjednom mi dolaze projekti s niskim proračunom. Shvatio sam da sam doista dobar u tome jer sam trideset godina u dizajnu proizvoda i bavio sam se tolikim zahtjevima. Sada, kada gradim manju zgradu, razmatram svaki mogući način izgradnje i analiziram i razmišljam o tome kako na neki način s manje toga stvarati bolje stvari.
ORIS: Ulagači vas vole.
Rashid: Prošle godine se odjednom sve povećalo. Radio sam manju stambenu zgradu, koja je sada u izgradnji, za klijenta u Tel Avivu i svima se svidjela toliko da sad radim tri u New Yorku, dvije u Harlemu. Projektirao sam 270 stanova u Miamiju, a oni će biti završeni za tri mjeseca. Ovi projekti se baš događaju. Poznajem toliko materijala pa mi je jednostavno. Na primjer, mogu naći fantastičan pod za trećinu cijene tipičnog drvenog poda koji svi ljudi stavljaju u stanove, a koji izgleda deset puta zanimljivije i bolje. Dakle, mogu učiniti prilično radikalne stvari u niskobudžetnim projektima. To se vrlo dobro razvija. Ja u tome uživam i to je realnost. Postoje mjesta, džepovi poput Švedske, gdje rade lijepe, pristojne, niskobudžetne stambene zgrade, ali općenito nema puno toga. Stvarno je užitak raditi na takvim stvarima, to je izuzetan posao.
ORIS: Osjećate li društvenu ulogu dizajna?
Rashid: Naravno. Kad sam navršio pedesetu, shvatio sam da sam umoran od sve te dizajnerske kulture jer stojimo na mjestu. Tisuće stolica izgledaju isto, a to za mene više nije dovoljno. Osjećam da sam postigao dosta. Stvarno imam potrebu raditi stvari koje imaju više značenja. Počeo sam više raditi na projektima zaštite okoliša. Sada projektiram sustav filtracije za pitku vodu. Radim sve više socijalnih projekata. Radim u Rigi, u Latviji, a projekt će biti za tamošnje beskućnike. Samo sam odaslao poruku da nešto želim učiniti i nekako dobijem posao na tome, što je čudno. Nikome nisam govorio da želim te stvari, one same dolaze k meni. Htio bih povećati broj takvih projekata. Na primjer, dizajniram kolica za invalide i jako su dobra. Radim na štapu za hodanje koji se pretvara u stolicu za starije osobe, jer Amerika ima 60 milijuna ljudi u mirovini, a Zapadna Europa 58 milijuna zbog baby boom generacije. Svi ti ljudi su odrasli s dizajnom. U tome je stvar. I ja sam odrastao uz dizajn i sad postajem stariji i život će mi postati teži. Koji su to proizvodi dizajna namijenjeni meni? Nitko ih ne radi. To je nevjerojatno.
ORIS: Mogu li rezervirati jedan od njih?
Rashid: Kada pogledate te predmete, pomislite da su zastrašujući, sablažnjavajući. Nama je lako samo proći kraj njih i reći – ‘Ah, to nisam ja!’ – ali onda, odjednom, prije godinu i pol dana sam imao rak i bio je težak, tvrdokoran i mogao sam završiti hendikepiran zbog toga, ali nekako sam imao sreće. Odjednom sam postao vrlo svjestan drugog svijeta. Mislim da kao umjetnik tragam za tim. Tražim mogućnosti. Možemo pronaći novu tehnologiju, i ja mogu biti jako kreativan i to mi je uzbudljivo. Povijest se stalno ponavlja i stvara lijepe predmete.
ORIS: U 2001. godini objavili ste svoju misiju.
Rashid: Svijet me napao zbog toga. Nisam tada shvaćao da će me svi mrziti zbog te knjige, ali zapravo to je bila priprema za moju karijeru.
ORIS: Volio bih od vas čuti revalorizaciju toga što ste učinili u međuvremenu i što je svijet danas. Što biste voljeli pro-mijeniti u njemu?
Rashid: Postoji toliko toga što bih želio promijeniti.
ORIS: Dakle, vaš rad do sada i onaj koji je pred vama.
Rashid: Ne znam ni gdje bih počeo. Mislim da je moja misija na neki način bila pokušati učiniti dizajn više javnom temom pisanjem i seminarima putem kojih pokušavam reći svijetu da je dizajn dobra stvar za nas, da je to prednost za naš život i tako obavljam svoju misiju. Ne znam koliko sam promicao i objavljivao u tom smislu, tako da se čak ne radi toliko o fizičkim predmetima koje radim koliko o porukama koje pokušavam poslati. Imam jako veliki broj sljedbenika, a to je odgovornost koju pokušavam iskoristiti. Bio sam neki dan u Moskvi i na jednom mom predavanju bilo je tri tisuće ljudi, a na drugom mjestu sam se susreo s njih stotinjak tako da stalno promičem svoje ideje. Ne govorim im o svom radu, govorim kako oni mogu stvoriti bolji svijet. Mislim da možemo oblikovati svijet koji se temelji na prekrasnoj vještini i učinkovitosti. Mislim da možemo uljepšati ovaj svijet. Nema sumnje da je ovaj svijet bio ljepši. Ljudska bića opsjednuta su ljepotom već 20 000 godina. Nema razloga zašto ne bismo trebali nastaviti s tim uvjerenjem. To je potreba, moglo bi se tvrditi da je to iskonska potreba za stvaranjem ljepote. Svijet bi trebao postati humaniji, takav u kome se više brinemo jedni o drugima. Najvažnije je obarati granice i ograničenja i zaboraviti sve razlike u rasi i boji kože. Vizija je uvijek početak i zbog toga se to već događa. Toliko je nevjerojatno da mogu trčati uokolo New Yorkom sa svojim otiskom prsta, da mogu kupiti stvari pomoću otiska prsta, ići u teretanu s otiskom. To je nešto što sam želio učiniti već godinama. Pokušao sam promicati otisak na poslu i svi su bili jako protiv toga - gubitak identiteta. Idem u teretanu i što je problem? To nije čak stvar toga da ste crni ili bijeli ili tako nešto. To je činjenica da smo zbog toga drugačiji. Ne razlikujemo se više kao kolektivi, razlikujemo se kao pojedinci i meni se ta ideja sviđa. Sviđa mi se ideja da u svijetu ima 6,7 milijardi različitih ljudi, ali da ne postoje granice, ograničenja, ratovi, politike. Svi bismo trebali biti ovdje kako bismo dali svoj doprinos i učinili nešto bolje za svakoga i našli svoj put. Jedan način mogao bi biti kroz pisanje, drugi način bi mogao biti kroz slikarstvo ili da ste kustos ili znanstvenik, liječnik, učitelj. Nije važan način ako se tako razvija čovječanstvo. Mogli bismo to učiniti mirno. Ne mislim da je to teško.